ŽENA MRTVOG PJESNIKA
14.09.2018.

jer, jebga

Bilo da smo proklete, kako neki kažu, ili da smo stereotipno kroz socijalne uloge emocionalno izražajnije od muškaraca, često nam zakaže visceralni mozak kad treba osvijestiti zbog kojeg vraga samo odjednom počnemo plakati.

Žali mi se rođak kako radi sa četiri žene i kako svaka od njih plače jedan dan i ako upita što plaču, učini još gore. Njemu, kao muškarcu, neshvatljiva je ta ženska senzibilnost, ali izgleda da nije samo njemu.

Položena horizontalno, s glavom na jastuku razmišljam o opisu perspektive koju vidim i uz to sve beznadežno, lica posutog suzama što slijevaju se niz njega same od sebe, same za sebe, tugujem.
Tegla ajvara na stolu nesklonjena još od ručka, koju bih inače sklonija da je ta kuća trenutno imalo moja, i za koju bih vjerovatno opominjala njega da je skloni, jer šta će ona tu inače, zna se gdje joj je mjesto; četiri kvadratića, na zidu slika cvijeća, a malo ispod realnost cvijeta, položenog u vazu bez imalo vode, kupljenog u jednom od momenata sjećanja na to da ja volim cvijeće.
Po glavi prebirem riječi, nimalo se oslanjajući na uzrok vodopada što je pojačao svoj intenzitet u tom gledanju, čekanju, posmatranju, tugovanju.
Uporno me mazi, diže glavu i uspravlja me u sjedeći položaj da gleda moje lice, kao da će mu ono išta reći osim da sam sjebana i da samo želim da plačem, ne znaju zašto, od koristi ili žalosti, od gluposti ili bezobrazluka.

Kažem mu da me pusti, da će proći, da me ne muči pitanjima, jer sam škrta na riječima i da mi se ne da upotrebljavati prefrontalni kortekst da uočim zbog čega plačem.
Kažem mu samo da me pusti, da će proći, sve ovo što je svjesno u nimalo svjesnosti.



Noviji postovi | Stariji postovi